U želji da našoj teško oboljeloj djeci omogućimo, koliko je to moguće obzirom na konačnu dijagnozu mukopolisaharidoza (mps iiia), dostojan život i aktivno učešće djeteta u zajednici, cilj Udruženja je podići svijest o ovoj bolesti(sanfilippo sindrom) , podrška roditeljima kao i obezbeđenje sredstava za pacijente i njihovo liječenje.

Tuesday, December 28, 2010

Mukopolisaharidoza tip II (Hunterova bolest),
 je jedna od sedam tipova danas klasifikovanih i prepoznatih mukopolisaharidoza. To je nasljedna bolest čiji se gen nalazi na X hromosomu. Žene imaju dva X hromosoma, od kojih je jedan uredan, dok drugi može nositi promijenjeni gen. Zbog postojanja jednog hromosoma sa zdravim genom, žene ne obolijevaju od MPS II, ali mogu prenijeti oboljeli gen na potomstvo. Ženski potomci mogu biti nosioci bolesti. Muškarci, koji imaju jedan X hromosom, obolijevaju od MPS II ako naslijede od majke nosioca X hromosom s bolesnim genom. To znači da su uglavnom svi pacijenti koji boluju od ove bolesti dječaci. Postoji i mogućnost nastanka nove mutacije pri čemu majka djeteta nije nosilac promijenjenog gena. MPS II pojavljuje se učestalošću 1:155000 živorođene muške djece. MPS II pripada širokoj skupini metaboličkih bolesti nakupljanja. To su bolesti kod kojih dolazi do nakupljanja supstanci koje su normalno prisutne u našem organizmu, ali u pretjeranim količnima, što dovodi do razvoja simptoma i kliničkih znakova. MPS II je uzorokavan genetskim nedostatkom enzima iduronat-2-sulfataze (I2S), koji je zadužen za razgradnju molekule mukopolisaharida, tj. glikozami-noglikana. Mukopolisaharidi su šećeri koji se normalno nalaze u ljudskom tijelu i čine sastavni dio vezivnog tkiva. Nedostatkom, odnosno smanjenom aktivnosti enzima I2S dolazi do pretjeranog nakupljanja mukopolisaharida dermatan-sulfata i heparan-sulfata u svim tkivima organizma i razvoja bolesti.

Klinička slika
S obzirom na to da bolest nastaje nakupljanjem mukopolisaharida u organizmu, simptomi nisu vidljivi odmah nakon porođaja, već treba vremena da se u tijelu nakupi dovoljna količina supstanci kako bi se bolest manifestirala. Prvi simptomi bolesti karakteristično se pojavljuju između 2. i 4. godine života. Treba naglasiti da je klinička slika jako varijabilna i može znatno varirati od pojedinca do pojedinaca te uticati na vrijeme pojave kao i na izraženost simptoma. Težina kliničke slike zavisi od stepena oštećenja enzima I2S.
Tipična klinička slika obuhvaća karakteristične "grube" crte lica s izbočenim čelom i očima, izraženim obrazima, zdepastim i niskim nosom, tvrdom kosom, mesnatim uškama, otečenim zubnim mesom s učestalim upalama i paradontitisom. Otežano gutanje te učestale upale grla nosa i ušiju posljedica su zadebljane sluznice gornjih disajnih puteva, uvećanih tonzila i povećanog jezika. Rast je karakteristično nizak, visina rijetko prelazi 150 cm, dok je glava velika. Zglobovi su zadebljani sa smanjenom pokretljivošću i funkcijom, što posebno pogađa male zglobove šake i dovodi do razvoja tzv. "pandžaste" šake. Prisutan je grub i hrapav glas, nagluhost i oslabljen vid. Često su prisutne opstruktivne promjene na plućima kao i propadanje funkcije srca koje dovode do otežanog disanja i smanjene tolerancije na napor. Jetra i slezena su uvećane, što uvećava opseg trbuha, a često su prisutne preponske i pupčane kile. Promjene na mozgu mogu dovesti do slabijeg ili izraženijeg mentalnog hendikepa. Potrebno je ponovno naglasiti da je klinička slika jako varijabilna pa kod blažih oblika bolesti pacijenti mogu biti prosječne inteligencije uz blagi fizički invaliditet te dobru socijalnu i društvenu integraciju. Takvi bolesnici mogu doživjeti odraslu dob, dok je kod težih oblika bolesti smrt moguća i prije petnaeste godine. Smrt najčešće nastaje zbog srčanih komplikacija.
Mukopolisaharidoza - Tip I

Mukopolisaharidoza I (MPS I) je jedna od preko 40 rjetkih nasljednih bolesti koje se ubrajaju u skup lizosomskih bolesti nakupljanja, a za koje je karakteristično nakupljanje različitih produkata unutar stanice – u dijelovima stanice zvanim lizosomi.
MPS I je rijetka, nasljedna, progresivna, po život opasna lizosomska bolest nakupljanja koju uzrokuje nedostatak enzima alfa-L-iduronidaze.
Bolest se nasljeđuje autosomno recesivnim putem. Odnosno, oba roditelja oboljelog djeteta moraju biti nosioci mutiranoga gena (svaki od roditelja ima jedan zdravi i jedan mutirani gen), u tom slučaju svako dijete ima 25% vjerojatnoće obolijevanja (ako naslijedi od oba roditelja mutirani gen), 50% je vjerojatno nositelj jednog mutiranog gena i 25% vjerojatnosti da će biti bez bolesti i bez mutiranog gena.
Klinička slika bolesti je vrlo raznolika, od najtežeg oblika poznatog kao Hurlerin sindrom preko nešto blažih oblika pozantih kao Hurler-Sheieov i Sheieov sindrom. Mukopolisharidoza tip I uključuje raznolik spektar težine bolesti, simptoma i zahvaćenosti organskih sistema.
Nedostatak enzima alfa-L-iduronidaze dovodi do progresivnog nakupljanja glikozaminoglikana (GAG) u svim tjelesnim tkivima, što kao rezulat ima oštećenja funkcije organa koja mogu biti ireverzibilna.

Znakovi i simptomi

Mukopolisaharidoza I dijeli se u tri vrlo široke skupine u zavisnosti od težine simptoma bolesti:
  • Najteži oblik se naziva Hurlerin sindrom  koji karakteriše usporeni mentalni razvoj koji se pogoršava tokom vremena. Takođe su prisutne i teške i progresivne tjelesne teškoće kao što su: progresivna ukočenost zglobova (neupalna), grube crte lica, deformacija skeleta, srčana bolest, opetovane infekcije gornjeg disajnog sastava, povećanje jetre i slezene, zamućenje rožnjače, gubitak sluha.
  • Hurler-Sheieov sindrom  karakteriše normalan ili skoro normalan mentalni razvoj, ali teže tjelesne teškoće od bolesnika koji boluju od Sheieovog sindroma.
  • Sheieov sindrom  obilježava normalan mentalni razvoj, blaže i manje progresivne tjelesne teškoće i bolesnici mogu doživjeti odraslu dob. I kod ovoga oblika MPS I prisutne su progresivne tjelesne teškoće kao što su: progresivna ukočenost zglobova (neupalna), deformacija skeleta, srčana bolest, opetovane infekcije gornjeg disajnog sastava, povećanje jetre i slezene, zamućenje rožnjače, gubitak sluha.
S obzirom na to da li je zahvaćen ili ne centralni nervni sistem mukopolisaharidoza tip I se može opisati kao teški ili nešto blaži oblik, ali se stanje kod svih oblika bolesti pogoršava tokom vremena.

Liječenje

Liječenje se sprovodi enzimskom nadomjesnom terapijom humanom rekombinantnom alfa-L-iduronidazom uz suportivne mjere u zavisnosti od prisutnih simptoma, ili se kao opcija kod teškog oblika bolesti može uzeti u razmatranje trasplantacija koštane srži.
Enzimsko nadomjesno liječenje humanom rekombinantnom alfa-L-iduronidazom, koja se primjenjuje sedmičnom infuzijom, kako bi se osigurala odgovarajuća količina enzima potrebna organizmu što se pokazalo učinkovitim u produžavanju i ukupnom kvalitetu života oboljelih, a najbolji rezultati se postižu ukoliko je liječenje započeto rano, prije nastupanja ireverzibilnih promjena.
Prvi i jedini lijek (humana rekombinantna alfa-L-iduronidaza) za liječenje mukopolisaharidoze I (MPS I) razvila je američka biotehnološka laboratorija Genzyme, a lijek je u EU odobren 2003. godine i jedan je od prvih lijekova za liječenje rjetkih bolesti uopšte.
Lijek za liječenje mukopolisaharidoze I (MPS I) je registrovan u Republici Hrvatskoj i dostupan je oboljelima od MPS I. Lijek je indiciran za dugotrajnu enzimsku nadomjesnu terapiju kod bolesnika sa potvrđenom dijagnozom mukopolisaharidoze tipa I. Liječenje se može započeti samo u Zavodu za genetiku i bolesti metabolizma Klinike za pedijatriju KBC Zagreb, Klinici za dječije bolesti Zagreb ili Zavodu za bolesti metabolizma Klinike za unutrašnje bolesti KBC Zagreb. Liječenje odobrava Bolničko povjerenstvo za lijekove.